Proza u šezdesetima

Otuđenje i stres koji su prožimali pedesete izraženi su u šezdesetima u SAD u pokretu za ljudska prava, feminizmu, proturatni prosvjedima, aktivizmu manjina i nastanku kontrakultura čiji se utjecaj na američko društvo i danas osjeća. Istaknuta politička i društvena djela te ere uključuju govore vođe pokreta za ljudska prava dr. Martina Luthera Kinga, Jr., rane radove predvodnice feminista Betty Friedan (The Feminine Mystique), i djelo The Armies of the Night (1968) Normana Mailera, o maršu protiv rata 1967.

Šezdesete je obilježilo zamućenje granice između fikcije i činjenica, romana i reportaža što se prenijelo u današnjicu. Romanopisac Truman Capote (1924-1984) koji je očarao čitatelje kao umjetnički enfant terrible tokom četrdesetih i pedesetih s djelima kao što su Breakfast at Tiffany's (1958), šokirao je čitateljstvo s romanom In Cold Blood (1965), zanimljivom analizom brutalnog masovnog ubojstva u središtu Amerike koja se čitala poput detektivskog romana.

Istovremeno se pojavilo novo novinarstvo – svesci koji su spajali novinarstvo s književnim tehnikama fikcije ili koji su se često poigravali s činjenicama, preoblikujući ih kako bi se dodala dramatičnost priči o kojoj su izvještavali. U djelu The Electric Kool-Aid Acid Test (1968), Tom Wolfe (1931- ) slavio je kontrakulturnu želju za lutanjem pisca Kena Keseya (1935-2001); Radical Chic & Mau-Mauing the Flak Catchers (1970) ismijavao je mnoge apsekte ljevičarskog aktivizma.

Kako su se šezdesete odvijale, književnost je pratila turbulentnost ere. Ironične, kozmičke vizije došle su na razmatranje, odražene u fabulističkom načinu pisanja nekolicine pisaca. Primjeri uključuju mračno komičan One Flew Over the Cuckoo's Nest (1962) Kena Keseya, roman o životu u umobolonici u kojoj su čuvari više uznemirujući od pacijenata i duhoviti roman Trout Fishing in America (1967) Richarda Brautigana (1935-1984).

Ironija i takozvani crni humor bili su oružja pisaca kao što su Roth, Joseph Heller i Jules Feiffer. Neki drugi pisci, posebice Donald Barthelme (u svojoj zbirci grotesknih kratkih priča Come Back, Dr. Caligari), John Barth (djelo Giles Goat-Boy), Thomas Pynchon (u svom paranočinom i briljantnom djelu V i The Crying of Lot 49), i Kurt Vonnegut, Jr. (Slaughterhouse Five), izražavali su svoje viđenje svijeta kao nestvarnog i poludjelog pišući fantastična djela koja su naizmjence bila šarmantna, opskurna, uzbudljiva, duboka i zastrašujuća. Mnogi od tih pisaca prozvani su postmodernistima ali taj izraz označava niz osobina, uključujući multikulturalizam, samoispitivanje i obraćanje pažnje na nova sredstva komunikacije.

Ovaj novi način pisanja nazvan je metafikcijom – samosvjesnim ili refleksivnim djelima koja svraćaju pažnju na način na koji su napisana. Takva “fikcija o fikciji” naglašava jezik i stil i napušta konvencije realizma kao što su zaokruženi likovi, uvjerljiva radnja koja omogućava razvoj likova i prigodno mjesto radnje. U metafikciji piščev stil privlači čitateljevu pažnju. Prava tema nisu likovi već svjest samog pisca.

Kritičari toga doba obično su svrstavali Pynchona, Bartha i Barthelmea u pisce metafikcije, zajedno s Williamom Gaddisom (1922-1998), čiji roman JR (l975), o dječaku koji od bezvrijednih obveznica izgradi lažno poslovno carstvo, na jezivi način predviđa pretjeranost Wall Streeta. Gaddisa često povezuju s srednjezapadnim filozofom i romanopiscem Williamom Gassom (1924- ), najbolje znanim po njegovu ranom, mislenom romanu Omensetter's Luck (1966), i po pričama sabranim u zbirci In the Heart of the Heart of the Country (1968).

Robert Coover (1932- ) je također pisac metafikcije. Njegova zbirka Pricksongs & Descants (1969) poigrava se s radnjama poznatima iz narodnih priča i popularne kulture dok njegov roman The Public Burning (1977) dekonstruira smaknuće Juliusa i Ethel Rosenberg, koje su optužili za špijunažu.